Zadnji dani u Srinagaru

Posljednje dane u gostoljubivom Srinagaru provodimo u dugim razgovorima i kratkim turama.
Obilazimo majstore starih zanata, opuštamo se vožnjama po jezeru Dal, kujemo nove planove.
Gdje putovati ? I pada ideja. Enfield Bullet je sposoban stroj, mogu li male vespe PX iz Zagreba savladati Afrički kontinent ? Najbolje je probati...



Dok avion Turkish airlinesa napušta ljepljivi kolovoški Delhi, sjećam se da sam negdje čitao kako na svakom fantastičnom putovanju putnik ostavlja dio sebe. Ja još uvijek nisam siguran koliko mene se uopće vratilo.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Dan 7. i 8. - Po Lehu i povratak u Kashmir

Jutro prolazi u lijenoj šetnji po Lehu a poslijepodne posjećujemo palaču iznad grada. Izgrađena je u 17. st. prema Potali u Lhasi. 
Trenutno je u fazi restauracije, zapravo nema se što vidjeti osim dobrog pogleda na Leh. 
Ispijajući čaj u simpatičnom "lokalu" u starom gradu dogovaramo povratak prema Srinagaru, odnosno gdje ćemo prepoloviti put i noćiti. 

I naravno, za očekivati, pada nam na pamet da odvozimo u jednom danu. Čitao sam o tome na netu prije puta i nisam nigdje našao da se to radi. Uglavnom su odgovori po forumima bili tipa : "pa , vjerujem da je moguće".
 420 km nije puno, ali uzevši u obzir katastrofalnu lošu cestu od Lamayuru-a prema Kargilu, pa dva visoka prijelaza i na kraju zloglasni neprevidljivi Zoji La prijelaz, jednostavno je suludo. Ne slažem se sa Igorom i Yaserom oko prijedloga ali nakon dve pljuge nakon što smo odustali nešto mi se prelama i rekoh - ajd idemo. Ideja je  preći oko 100 kilometara u komadu, doručkovati i poslije raditi puno kratkih pauza.


Ujutro u 5:30 smo već na motorima i ja po prvi puta stavljam slušalice i vozim uz muziku. 
Raspoloženje izvrsno, The Clash , Miles Davis i Curtis Mayfield teku niz cestu. 
Doručkujemo, Yaser negdje putem gubi footrest sa crashbara, prebacujem mu svoj jer ga ne koristim.
Vožnja je kao u snu. Daleko sam, tijelom sam cesta. Obožavam ovaj motor i ovaj trenutak. Zajebancija po putu, u vožnji kradem Yaseru i Igoru vodu iz bisaga, skoro nikoga na cesti. Uživamo ali i držimo tempo.
Negdje pred Kargilom na jednoj uzbrdici šaltam u nižu, nešto zarošta i kužim da sam ostao bez lanca. 
Guram motor u nekakav  poluhlad, i vraćam se niz cestu po lanac. Nalazim ga stotinjak metara niže u pijesku. Igor i Yaser se vraćaju jer su skužili da me nema i ne vjeruju. Yaser se ceri i kaže : "Leave the chain at home, we don't need it , you say ? "
Drugi put nosim dva. 
Tražimo spojnicu u alatu. Nema je. Malo smo u frci jer gubimo vrijeme a još 220 km imamo za prijeći. 
Nagovaram Yasera da se zaleti do Kargila i kupi ili lanac ili pin. Igor ostaje sa mnom. 
Dok navlačim lanac, da ne gubimo vrijeme, Igor odlazi dolje niz cestu tražiti izgubljenu spojnicu. U pijesku. Vruće mi je, psujem, motor je vruć, palim si ruke dok provlačim lanac. U jednom trenutku čujem Igora kako mi kaže : "Jel trebaš ?" 
Naravno da ju je našao.
 Vraća se i Yaser koji nije stigao do Karglia budući je vojska blokirala put i nema prometa narednih 45 minuta. 
Veliki vojni konvoj je krenuo prema Kashmiru jer je sutra dan državnosti u Indiji, demonstracija moći Kashmircima valjda. 
Da mi nije puknuo lanac svejedno ne bi mogli dalje.
 Provlačimo pin, nemamo osigurač a ni tako tanak komad žice da ga učvrstimo. Skidamo neku žicu sa privjeska za ključeve, malo rad kombinirkama i Bullet is ready to roll. Peremo ruke u potoku pored ceste, pijeskom skidamo masnoću od lanca. 
Malo poslije Kargila mimoilazimo se sa malim kamiončićem koji prevozi BMW GS talijanskih registracija. Možda se pokvario ??
 Već je kasno poslijepodne , počinje lagana kiša oko Drassa, po prvi put okad smo na putu. Ne oblačimo kišnjake jer nam se čini da će brzo proći. I tako uskoro biva. Ubrzo počinje uspon na Zoji La. 
Uspon sa ove Ladačke strane mi se čini manje zahtjevan nego kada smo dolazili iz Kashmira.

Ali..
Zoji se pokazuje u punom sjaju, ogromna gužva i zastoji cijelim putem. Ljudi znaju ostati noćiti u autima kada se ovo desi jer nema nazad. Kamioni imaju prednost. Nikom ne pada na pamet otići dvjesto, tristo metara dalje niz cestu i zaustaviti promet na mjestu gdje se može mimoići već se to sve odvija van bilo kakve logike. Trubimo kamionima da znaju da ih mimoilzimo, stajemo i mi bar tridesetak puta ali sa motorima smo ipak carevi. Provlačimo se kroz promet.
U jednom trenutku sam zaobišao Yasera koji je stao iza kamiona jer sam mislio da ima lufta za proći a da on nije dobro procijenio. Kotačima sam prošao valjda na tri centimetra od ruba  duboke provalije. 
Tek sam prošavši kamion skužio što sam napravio. A nepotrebno, jer čekao sam malo niže da se situacija rasčisti pa da i Igor i Yaser prođu.
Malo niže probijamo se uz kamion ali sa desne strane, uz planinu. Igor je sišao s motora i preko stijena prošao naprijed da vidi možemo li proći . Lagano se provlačim uz kamion u prvoj a desnom nogom se odgurujem od stijene jer bacam težište na desnu stranu da me ne prevali na kamion. Noga mi propada u rascjep između stijene i ostajem zaglavljen. Sve je puno prašine, vidljivost je slaba.
Yaser iza mene misli da sam se zaglavio u pijesku i nabija se u mene da me isčupa. Urlam od bola, kamiondžije iskaču i trče u pomoć. Radne čizme sa metalnom kapicom odradile posao. Nije mi ništa. 
Silazimo napokon i u sumrak u predivnom Sonamargu pijemo čaj. 
Slijedi luđačka vožnja prema Srinagaru, Yaser je valjda osjetio da je doma pa si je dao malo gušta. Otvara Bulleta do kraja. Cesta nije za preko 50. Pratim ali ne odobravam . 

20:30 je kada ulazimo u Srinagar. Umorni i zadovoljni.

Je, moguće je iz Leha stići u Srinagar u jednom danu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Dan 6. U Leh bez lanca

Rano buđenje, već uhodano pakiranje, brzi doručak i čaj i krećemo nazad prema Lehu. Ne stajemo često, samo na policijskim kontrolama. Srećemo ekipu na Bulletima, žedni su , pitaju imamo li vode. Dajemo im sav višak, pušimo pljuge i komentiramo bajkove i put.
Na zadnji policijski checkpoint pred usponom na Khardung La stižemo oko 14 sati. Ne sviđa mi se Yaserov izraz lica dok priča sa službenikom. Prevodi nam da premijer stiže na glečer i da ne možemo dalje, cesta je upravo zatvorena. Vjerovatno do 17 sati a onda je pitanje da li će je uopće otvoriti do sutra. Ne ostaje nam se spavati uz cestu a na samo sedemdesetak kilometara smo od Leha. Brzi dogovor i navala adrenalina - odlučili smo se probiti kroz policijsku blokadu pa kud puklo. I puklo je. Ja ubacujem u prvu, Yaser okreće ključ da da kontakt i ključ mu puca u bravi. Netko to od gore vidi sve. Parkiramo motore uz cestu i slijedi rastavljanje brave i ja pobjedonosno izvlačim mobitel na kojem imam Snidalov service manual za Enfielda. Strujnih instalacija ima bar petnaest verzija a u struju se kužimo ko Mara u krivi. Naravno da krivo spajamo žice i pregara nam osigurač. Imamo rezervni ali i ovaj na motoru je ispravan. Koji klinac ? 
Gubimo dosta vremena, nervozni smo, sunce je jako. Pristižu nam u pomoć kamiondžije i počinje brainstorming. Nakon otprilike sat vremena nalazimo neki mikroosigurač skriven u petlji ispod sica, mijenjamo ga, opet smo vozni. Srećom baš u to vrijeme otvaraju cestu i krećemo.
Uspon na Khardung La sa ove strane je drastično zahtjevniji od onog sa strane Leha. Stižemo na vrh i ne vjerujemo - gore je takva gužva. Bajkeri i turisti valjda rade izlet do vrha i spuštaju se nazad u Leh. Mašem dečkima da produže, nećemo se zadržavati. 
Na 40 kilometara smo od Leha, nije nam potrebno, a i već smo se odmarali dolje dok smo prčkali oko struje.
Možda 700 metara od vrha smo prošli kad vidim da Yaser staje sa strane. Puknuo mu je lanac. Kaže da ima negdje spojnicu pa ćemo srediti. Ali...lanac se junački zaglavio između prednjeg lančanika i bloka. Pokušavamo svašta, Igor i ja stajemo na kraj lanca a Yaser cima motor, pa lupamo kamenom po dugačkom šarafcigeru. Ne pomaže a i strašno nas umara fizička aktivnost na 5000 metara. 
Predlažem Yaseru da uzme moj bajk, spusti se u Leh, dovuče mehaničara sa poštenim alatom. Igor i ja ćemo lagano pješke niz brdo da se ne zadržavamo na ovoj visini, vode imamo za sada dovoljno. 
Yaser me mrtvo hladno pogleda i kaže - pa zašto ? Vidiš da je dalje nizbrdo.. 
Namotao je lanac oko oslonca za nogu, ler i krenusmo. On i Igor ispred, ja iza. Ne mogu ovu vožnju dočarati. 39 kilometara bez mašine, u škare, sa minimalnim kočenjem da ne izgubimo ubrzanje. Smijemo se ko budale. Dva puta je Igor pogurao Yasera desetak metara da svlada uzbrdicu i opet suluda vožnja prema Lehu. Vožnja kroz Leh još luđa, ne stajemo na semaforima, ulijećemo u kružne tokove, murija fućka za nama - vozimo dok god imamo brzinu . Počinjemo usporavati i napokon stajemo. Ali bar smo u gradu. Pogledam i ne vjerujem - stali uz automehaničara.

Majstor se bori dobrih pola sata dok je oslobodio lanac. Stavlja novu spojnicu, podmazuje ga. Naravno da je Yaser poderao i stražnje pakne do kraja, i naravno da sam mu ja rekao da ih ne nosi na put. Kao ni lanac. Majstor vadi nove pakne, mijenja i njih. Total ceh sa rukama - 24 kn. 


Vraćamo se u isti hostel gdje smo noćili prije polasaka za Turtuk i gdje smo ostavili oprati veš.  Ostatak dana i cijeli sutrašnji provodimo u lutanju po i oko Leha.


 

 

 

 

 

 

Dan 5. Nubra dolina

Prva noć kako sam spavao u komadu. Nakon tuširanja očekivano hladnom vodom izašao sam u vrt našeg prenoćišta. Igor i Yaser su već ispijali čaj. Đumbir, limun, med kombinacija. Izuzetno dobro budući nema turske kave.
Jutro provodimo upijajući Turtuk. Svjesni smo da možda već za dvije godine neće tako izgledati, da će i njih na žalost stići konzumerizam. Želim im da ih nitko više nikada ne nađe.


Pakiramo se, nosimo stvari prema motorima. Ovaj put je lakše. Nizbrdo. Odlaskom iz Turtuka mi smo na polovici našeg putovanja. 
Danas vozimo samo 80 kilometara, natrag prema Hunderu, turističkom centru Nubra doline. Oaza usred pustinjskih dina.
Vjerovatno jutros još vojni kamioni nisu polazili jer se cesta  blizu Hundera ponegdje gubi pod nametima pijeska .
U Hunderu tražimo prenoćište i odabiremo Nubra Organic Retreat . 
Užasno je skupo ali svejedno ostajemo. Večera, noćenje i doručak za nas trojicu je 450 kn. 
Spavanje u velikom šatoru na podu kojeg je tepih debljine pet centimetara. Sanitarni čvor je na stražnjoj strani šatora. Posteljina miriši i ovo će biti prvi puta da nisam spavao u vreći. 

Raspakiravamo se, punimo baterije fotoaparata, ispijamo pivce i krećemo u posjet Diskit manastiru u blizini. Po razgledavanju silazimo sa ceste i vozimo bez cilja u pustinju. Vode imamo dovoljno, nećemo daleko. Slikamo deve, glupiramo se motorima kroz pijesak, a na povratku prema naselju kao djeca se smijemo i vozimo Bullete kroz blato i močvaru oaze.
Fantastičan motor je taj Bullet 350. 
Večeramo u rezortu, sjedamo uz vatru , pijemo pivo.


 

 

 

 

 

 

 

 

 

Turtuk

Kasno je poslijepodne dok ulazimo u Turtuk. O Tutrtuku sam zapravo jako malo znao, čak i u Indijskoj ambasadi u Zagrebu nisu mi znali reći ništa. . Znao sam samo da je selo bilo zatvoreno za strance do 2010. 

Ono što me iznenadilo prilazeći Turutuku je izuzetno neobična vegetacija . Dolazeći iz Nubre cestom uz rijeku sa desne strane obale su strme kamene litice, a sa lijeve strane zlatne i zelene kaskade bujne vegetacije. Tamo se smjestio čudesni Turtuk. Prilazeći sa glavne ceste, koju u nastavku koristi samo vojska još par kilometara do granice sa Pakistanom, malo sam ostao razočaran. Pet ili šest kuća u strmu pješčanu cestu, brza planinska rijeka i viseći most koji vodi negdje u planinu.
Parkiramo motore, prilazi nam starac koji nam nudi prenoćište u njegovom "guesthouse domu". Igor odlazi pogledati sobu , brzo se vraća, zahvaljuje mu i klima glavom. Nešto mu nije sjelo. Ja si mislim pa nije da baš imamo izbora. Vraćamo se nazad pola kilometra na prilazni makadam jer sam tamo negdje vidio natpis "rooms". Yaser i ja stajemo u hlad drveta, okružuju nas lokalni klinci i u čudu gledaju motore. Igor odlazi strmim putem kroz šumu u smjeru putokaza tražiti sobu. Yaser baca priču sa klinčadijom , neki po prvi puta vide motore. Uči ih kurblati, vrište od sreće kada upale Bulleta i Yaser ih za "nagradu" vozi . Nakon 45 minuta napokon se vraća Igor sa dobrim vijestima. Našao je sobu. Samo je jako strmo uzbrdo , nekih kilometar udaljeno. Ne sviđa mi se uopće ideja da ostavimo motore ovdje. Pitamo Igora gdje je našao sobu a Igor odgovara - pa gore, u selu. Yaser umire od smijeha, skužio je Igora da traži sobu tu negdje bliza a budući je već bio ovdje 2011. zna da se može motorima puno bliže selu, jadni Igor je išao dužim putem i to kozjim stazama koje i lokalni izbjegavaju.

Parkiramo motore uz viseći most za koji sam mislio da vodi negdje u planinu. Turtuk ne čine onih pet, šest kuća uz cestu već  je zapravo selo skriveno u brdima sa druge strane mosta. I ne može se prići selu motorom. Samo na noge. Skidamo prtljagu i kofer sa motora i uz stenjanje prelazimo most i prenjemo se prema selu. Nadmorska visina je preko 3000 metara.
 Boreći se za dah zapravo i ne vidim ništa oko sebe, perifernim vidom kužim da hodam kroz uske labirinte malih kamenih kuća i drvenih ograda. Ulazimo u jednu veliku kuću, skrećem na prva vrata lijevo, bacam stvari na pod i hvatam zrak. Stigli smo u guesthouse. 
Izlazimo u vrt, gazda nam kuha čaj a ja ne mogu doći sebi od šarenila cvijeća, mirisa i neočekivano bujne vegetacije. I od grupice užasno glasnih turista koji sjede za jedinim stolom pored našeg . Mislim si, nalazimo se u jedinom muslimanskom selu u ovom dijelu indije i naletimo na urlajuće Izraelce. Mi smo zapravo jako pristojan narod.

Domaćin nam kaže ako trebamo puniti baterije na aparatima neka to učinimo odmah jer struje u selu imaju samo od 18 do 21. 
Krećemo u obilazak. Selo čini pedesetak kamenih kućica izgrađenih oko mreže potočića hladne planinske rijeke. Na jednom mjestu ti potoci pune malo jezero u centru sela. Prirodni bazen na  glavnom trgu. Djeca nas sa zanimanjem gledaju i nude nam marelice. Marelice imaju okus i miris poput onih što sam jeo prije tridesetak godina. Ova dječica ne žicaju novce. Samo imaju marelice koje žele podijeliti. 
I shvatim da sam uletio u vremeplov. Žene u tradicionalnoj odjeći, nema ulične rasvjete, nema betona. Ovo bi moglo biti i devetnaesto stoljeće. 

Turtuk je pripojen Indiji tek nakon rata sa Pakistanom 1972. 
Imaju malu džamiju uz koju je jedna prostorija koja služi kao škola, žive od poljoprivrede. Na 3000 metara imaju dvije žetve žita godišnje. Uz kuće su i male štale, iza sela šumarak, ispred i oko sela polja. 
I dok smo djeci interesantni, odrasli se ne žele fotografirati.

Vezano uz fotografiju, ja ne volim baš fotkati pejsaže, volim uličnu fotografiju, volim fotkati ljude u nekoj svojoj geometriji. 
Ne volim teleobjektive ( zumove ) , volim objektive od 28-50 mm. I tako i prilazim, nemam neku neugodu, fotkam ljude sa distance od metar do tri metra. Volim tu povratnu informaciju u objektivu pa makar ona značila "goni se u tri ..." To ne mogu dobiti teleobjektivom jer ljudi ni ne znaju da ih fotkam.  
Ali ovdje mi se nešto dogodilo. Nisam želio fotografirati. Ja sam ovdje gost u savršeno samodostatnoj zajednici i to poštujem. Ja sam tu jedan od  onih koju su nedavno počeli dolaziti i zbog kojih su se kapije počele zatvarati. Ovdje radije sjedam na zidić i provodim vrijeme promatrajući ih ili komunicirajući ako imaju potrebu.

Noć se spušta. Vojni dizel agregati u daljini su utihnuli. U potpunom smo mraku. Zvukovi sela su jako nježni.
 Mjesec je jedino raspoloživo svjetlo i dovoljno je.  Topli vjetar iz doline Nubre nas grije dok sjedimo na rubu litice nekoliko stotina metara daleko od sela i gledamo niz dolinu.  Snažna planinska rijeka u blizini pjeva vječnu pjesmu o dolasku i odlasku.
Šutimo dugo i upijamo noć kakva je.
Internet, krediti, gužve, kupi, prodaj , kriv si,  kreni, pazi da ne budeš prevaren...živimo na svojoj periferiji.

Zaboravili smo biti ljudi.



prirodni bazen na trgu

 

jedan od brojnih puteva u polje