Slabo spavam prvu noć, nervoza me pere. Doručkujemo omlet, lepinje, med, pijemo čaj. Pakiramo stvari na motore, začudo ide nam brzo. Nagovaram Yasera da ostavimo nešto rezervnih dijelova jer smo ograničeni prostorom. Ne trebaju nam dva rezervna lanca za motore, kažem mu : Ma ostavi ih oba. E da sam bio malo manje pametan...
5:30 je Krećemo. Prve zrake svjetla tek probijaju tamu. Čudim se što Indijci ne pale svjetla na autima. Vide pa im ne trebaju. Izlazimo iz grada na lokalnu cestu. Borim se strašno sa mjenjačem. Jako lako prebacujem iz prve u treću, druga kao da ne postoji. Par situacija gdje trebam naglo kočiti ne kužim da je kočnica pod lijevom nogom. Još uvijek se borim sa kontra mjenjačem pa umjesto kočenja ubacujem u višu. Horor. Rupe na cesti duboke tridesetak centimetara, usred zavoja nestaje asfalt i bez ikakve najave pretvara se u grubi makadam.
Prohladno je ali tog postajem svjestan tek puno kasnije. Krajolik kroz koji vozimo je predivan. Visoke planine ali potpuno u zelenilu. Brze planinske rijeke uz cestu, slatkast miris šume. Stajemo nakon sat i pol u Sonamargu, starom trgovačom centru Kashmira. Pijem čaj, pušim tri cigarete i tresem se od mješavine adrenalina i pozitive . Yaser se ceri i pita kako ide. Ne odgovaram mu, smijemo se. Igor je ok, njemu je ovo prva duža vožnja motorom i fura ga dobro. Odjednom se krajolik mijenja, vrhovi gube vegetaciju, cesta postaje sve strmija. Stajemo uz put na fotkanje i Yaser kaže : to je to, napadamo Zojila prijelaz. Poslije će biti lakše.
Slijedi sat vremena pijeska, makadama, šljunka, odrona, vode i rupa. Na jednoj žešćoj uzbrdici Bullet mi gubi snagu i staje. Na 3500 metara smo, silazim sa motora i počinjem tražiti alat. Yaser me gleda u čudu dok mu objašnjavam da fergazeru treba zraka. Kaže - to je Bullet, ne treba, ti trebaš ovu uzbrdicu izvući u prvoj a ne u trećoj . Igor mi pomaže motor izgurati iz pijeska u kojem sam zaglavio i pičimo dalje prema vrhu. Prometa skoro nema. Iz suprotnog smjera vidim brata po muci na KTM-u kako glavinja kroz pijesak, smijemo se jedan drugom u prolazu. Penjemo se na vrh. Divim se Yaseru kako je izvukao uspon sa Igorom na suvozačkom. Pobjedonosno fotkanje i brzo dolje - vojska zatvara cestu radi održavanja. Napokon asfalt. I najlošiji je dobar Silaskom sa Zojila napuštamo čudesni, pretežno muslimanski Kashmir i ulazimo u budistički Ladakh. Krajolik je drastično drugačiji. Zelenila sad ima u tragovima, samo uz rijeku, visoki planinski vrhovi potpuno su goli. Surova zemlja. Nomadi.
Davno, dok je put svile bio jako prometan, Ladačane a pogotovo Zanskarce su Kašmirci a i ostali Indijci nazivali prljavima. Digresija - muslimanski Kašmir je jako čist i uredan, sjećam se još prošle godine kako me u drevnom Varanasiju ( Benaresu ) šokirala razlika između muslimanskih i hinduističkih kvartova. Po količini smeća na ulici hinduisti su znatno neuredniji. Fizionomija kašmiraca je jako slična europljanima. I ne čudi budući su potomci Aleksandrove vojske. Nerijetko se zna sresti svijetloputa plavooka djeva. Ono zašto su Ladačane nazivali prljavima nema veze sa osobnom higijenom već sa podnebljem. Sunce je nemilosrdno, hlada nigdje, pa su Ladačani znali mazati blatom lice ne bi li se zaštitili. Stajemo na ručak u Drassu, i uskoro krećemo prema Kargilu, gradu koji je jako nastradao u Pakistansko Indijskom ratu. Rat nije dugo trajao a žrtve na Indijskoj strani bile su orgomne. Kako su mi u povjerenju govorili Pakistanci su Indijce obasuli minobacačkom vatrom iz američkog vojnog programa, dok je Indijcima rusko, za otpis a jeftinije kupljeno zatajilo.
Ne zadržavamo se u Kargilu, prenervozan gradić bez imalo šarma. Stajemo tankati motore i dok se uspinjem na pumpu ( na hebenoj je uzbrdici ) opet krivo šaltam i motor mi se ruši. Skače mi u pomoć drug bajker sa enfiledom. Mislim si - Zojila bez ijednog pada pa onda zveknem na pumpi . Već smo umorni, još samo 50 kilometara do Mulbekha i tamo ćemo noćiti. Ali kakvih 50 kilometara... Radovi na cesti bez ikakvih znakova upozorenja, pontonski mostovi od iverice, zaobilazne ceste bez markacije. U jednom trenutku me kamion gura sa ceste, izvlačim se za par centimetara. Napokon Mulbekh. Malo budističko selo na 3100 metara, poznato po velikom kipu Buddhe uklesanim u stijenu. Dogovaramo sobu za 150 rupija (dakle 5 kuna svaki), večeramo, opuštamo se. Visoko smo, osjećam glavobolju, otežano disanje, umor i ubrzan puls. Glava me u životu bolila svega par puta i kužim da nešto nije u redu. Paracetamol je dobar za suzbijanje simptoma visinske bolesti. Uzimam tabletu sa rehidromiksom i vitaminima. Bacamo kratku šetnju po selu, upoznajemo dvije profesorice, zovu nas pokazati nam sobu gdje su smještene. Spavamo.
Nema komentara:
Objavi komentar