Ono što me iznenadilo prilazeći Turutuku je izuzetno neobična vegetacija . Dolazeći iz Nubre cestom uz rijeku sa desne strane obale su strme kamene litice, a sa lijeve strane zlatne i zelene kaskade bujne vegetacije. Tamo se smjestio čudesni Turtuk. Prilazeći sa glavne ceste, koju u nastavku koristi samo vojska još par kilometara do granice sa Pakistanom, malo sam ostao razočaran. Pet ili šest kuća u strmu pješčanu cestu, brza planinska rijeka i viseći most koji vodi negdje u planinu.
Parkiramo motore, prilazi nam starac koji nam nudi prenoćište u njegovom "guesthouse domu". Igor odlazi pogledati sobu , brzo se vraća, zahvaljuje mu i klima glavom. Nešto mu nije sjelo. Ja si mislim pa nije da baš imamo izbora. Vraćamo se nazad pola kilometra na prilazni makadam jer sam tamo negdje vidio natpis "rooms". Yaser i ja stajemo u hlad drveta, okružuju nas lokalni klinci i u čudu gledaju motore. Igor odlazi strmim putem kroz šumu u smjeru putokaza tražiti sobu. Yaser baca priču sa klinčadijom , neki po prvi puta vide motore. Uči ih kurblati, vrište od sreće kada upale Bulleta i Yaser ih za "nagradu" vozi . Nakon 45 minuta napokon se vraća Igor sa dobrim vijestima. Našao je sobu. Samo je jako strmo uzbrdo , nekih kilometar udaljeno. Ne sviđa mi se uopće ideja da ostavimo motore ovdje. Pitamo Igora gdje je našao sobu a Igor odgovara - pa gore, u selu. Yaser umire od smijeha, skužio je Igora da traži sobu tu negdje bliza a budući je već bio ovdje 2011. zna da se može motorima puno bliže selu, jadni Igor je išao dužim putem i to kozjim stazama koje i lokalni izbjegavaju.
Parkiramo motore uz viseći most za koji sam mislio da vodi negdje u planinu. Turtuk ne čine onih pet, šest kuća uz cestu već je zapravo selo skriveno u brdima sa druge strane mosta. I ne može se prići selu motorom. Samo na noge. Skidamo prtljagu i kofer sa motora i uz stenjanje prelazimo most i prenjemo se prema selu. Nadmorska visina je preko 3000 metara. Boreći se za dah zapravo i ne vidim ništa oko sebe, perifernim vidom kužim da hodam kroz uske labirinte malih kamenih kuća i drvenih ograda. Ulazimo u jednu veliku kuću, skrećem na prva vrata lijevo, bacam stvari na pod i hvatam zrak. Stigli smo u guesthouse. Izlazimo u vrt, gazda nam kuha čaj a ja ne mogu doći sebi od šarenila cvijeća, mirisa i neočekivano bujne vegetacije. I od grupice užasno glasnih turista koji sjede za jedinim stolom pored našeg . Mislim si, nalazimo se u jedinom muslimanskom selu u ovom dijelu indije i naletimo na urlajuće Izraelce. Mi smo zapravo jako pristojan narod.
Domaćin nam kaže ako trebamo puniti baterije na aparatima neka to učinimo odmah jer struje u selu imaju samo od 18 do 21. Krećemo u obilazak. Selo čini pedesetak kamenih kućica izgrađenih oko mreže potočića hladne planinske rijeke. Na jednom mjestu ti potoci pune malo jezero u centru sela. Prirodni bazen na glavnom trgu. Djeca nas sa zanimanjem gledaju i nude nam marelice. Marelice imaju okus i miris poput onih što sam jeo prije tridesetak godina. Ova dječica ne žicaju novce. Samo imaju marelice koje žele podijeliti. I shvatim da sam uletio u vremeplov. Žene u tradicionalnoj odjeći, nema ulične rasvjete, nema betona. Ovo bi moglo biti i devetnaesto stoljeće.
Turtuk je pripojen Indiji tek nakon rata sa Pakistanom 1972. Imaju malu džamiju uz koju je jedna prostorija koja služi kao škola, žive od poljoprivrede. Na 3000 metara imaju dvije žetve žita godišnje. Uz kuće su i male štale, iza sela šumarak, ispred i oko sela polja. I dok smo djeci interesantni, odrasli se ne žele fotografirati.
Vezano uz fotografiju, ja ne volim baš fotkati pejsaže, volim uličnu fotografiju, volim fotkati ljude u nekoj svojoj geometriji. Ne volim teleobjektive ( zumove ) , volim objektive od 28-50 mm. I tako i prilazim, nemam neku neugodu, fotkam ljude sa distance od metar do tri metra. Volim tu povratnu informaciju u objektivu pa makar ona značila "goni se u tri ..." To ne mogu dobiti teleobjektivom jer ljudi ni ne znaju da ih fotkam. Ali ovdje mi se nešto dogodilo. Nisam želio fotografirati. Ja sam ovdje gost u savršeno samodostatnoj zajednici i to poštujem. Ja sam tu jedan od onih koju su nedavno počeli dolaziti i zbog kojih su se kapije počele zatvarati. Ovdje radije sjedam na zidić i provodim vrijeme promatrajući ih ili komunicirajući ako imaju potrebu.
Noć se spušta. Vojni dizel agregati u daljini su utihnuli. U potpunom smo mraku. Zvukovi sela su jako nježni. Mjesec je jedino raspoloživo svjetlo i dovoljno je. Topli vjetar iz doline Nubre nas grije dok sjedimo na rubu litice nekoliko stotina metara daleko od sela i gledamo niz dolinu. Snažna planinska rijeka u blizini pjeva vječnu pjesmu o dolasku i odlasku. Šutimo dugo i upijamo noć kakva je. Internet, krediti, gužve, kupi, prodaj , kriv si, kreni, pazi da ne budeš prevaren...živimo na svojoj periferiji.
Zaboravili smo biti ljudi.
prirodni bazen na trgu
jedan od brojnih puteva u polje
Nema komentara:
Objavi komentar