Po peti put vadim stvari iz vreće. Moto oprema: bubrežnjak, rukavice, kišnjak, balaclava, kaciga. Pa onda vreća za spavanje, odjeća, pribor za osobnu higijenu, lijekovi. Ibuprofena za manju ljekarnu. Navodno ublažuje simptome visinske bolesti.
Jako pametnu odluku donosim. Toliko pametnu da me sram uopće to podijeliti. Ostavljam integralnu kacigu i uzimam malu jeticu. Bez vizira. Dobivam litru prostora. Pametnjaković...
Zovem Igora i pitam ga što nosi. Ne brini, kaže, kupit ćemo u Lehu jeftinih majica i čarapa. Vadim majice, gaće, čarape. Samo da cigarete stanu. Fuj. Sutra ujutro letimo. Nekako sam se spakirao. Još samo prošetati Pana, jedanaestogodišnjeg vjernog Malinoisa, ne gine mu vrt i dvorište naredna dva tjedna.
Još kao klinac putavao sam u mislima Rajskim vrtom Kashmirom, dijeleći oduševljenje sa Yoganandom kroz rascvale stranice Autobiografije jednog Yogija. Nešto kasnije na put kroz visoki Ladakh i dolinu Zanskra odveo me Evald Flisar u fantastičnom Čarobnjakovom šegrtu.
I evo me opet, par poglavlja kasnije, u četrdesetima, putujem. Ovaj puta na leđima Royal Enfield Bulleta. Što me čeka? Gdje točno? Koliko kilometara dnevno? Gdje spavam? Što jedem? Ne znam. Očekuje me vjerovatno jedna druga još uvijek nesanjana Indija, makadam, blato, bujicom odnešena cesta. Kako je voziti motor sa desnim mjenjačem, kontra rasporedom brzina, lijevom stranom uske planinske ceste gdje slijepo jure kamioni, koji često i ostaju spomenicima loše sreće na dnu neke provalije puta svile ? Da li da brinem, ja, odgovoran otac dvoje djece, sin predivnih roditelja? Trebam brinuti.
Oduvijek sam imao nekakav nedefiniran i riječima neopisiv nemir, prisutan poput laganog svrbeža na mjestu koje ne mogu dosegnuti. Obično je to meškoljenje počinjalo kao oblik nekog latentnog straha koji moram pobjediti, kao fiksacija koja je rasla dok ne bi postala skoro pa ovisnost o realizaciji iste.
Da li da brinem? Razmišljati ću o tome dok budem jahao na leđima starinskog thumpera, posljednjeg živućeg sina moto industrije.
Kako ono stric Kerouac kaže :
Because in the end, you won’t remember the time you spent working in the office or mowing your lawn. Climb that goddamn mountain.
Nema komentara:
Objavi komentar