DAN 4. Leh – Khardung La prijelaz – Nubra dolina - Turtuk

Ne spavam skoro ništa. Puls mi je i dalje ubrzan. Introspekcija mi pravi društo do pred zoru. Skužim da uopće nisam tu , u majci Indiji, već negdje van prostora. Vrtim filmove o klincima koji me čekaju doma, o nedavno propalom braku, o mogućoj budućnosti. Ne mogu se otrgnuti. 
I sjetim se jednog trenutka još iz vremena kada sam studirao kako sjedim sa majkom u kuhinji i pijem kavu. Radio sam preko student servisa cijelo ljeto,  zaradio neku lovu i staroj govorim kako bih na faksu upisao pauzu i otišao na nekih šest ili sedam mjeseci lutati po Indiji. 
Ne znam uopće zašto sam joj potegnuo tu priču, možda jer nisam bio siguran pa sam tražio odobravanje . 
Sjećam se kako me strpljivo saslušala do kraja i na moje čuđenje rekla : "Odi. Ja ću ti platiti kartu. Ali te molim budi svjestan jedne stvari - možeš otići na kraj svijeta ali od sebe nećeš otići." 
I eto me, dvadesetak godina kasnije, drugi put u Indiji  a prvi put čujem mater.  


U 5:15 smo već spakirali stvari na motore, pristojno ih izgurali na cestu i zakrublali .
Noć je topla i razmišljam da skinem tekstilnu moto jaknu dok napuštamo uspavani Leh. Yaser mi kaže - just wait. 
Odmah po izlazu iz grada počinje uspon na Khardung la. Jednom kada ga pređemo pred nama će se otvoriti pustinjska dolina Nubra na kraju koje nas tik uz Pakistansku granicu čeka ono po što smo krenuli -  još uvijek netaknuto selo Turtuk. 

Uspon do vrha prijelaza dug je oko 40 kilometara. Sami smo na cesti. Zvuk Bulleta, bezbrojni nepregledni zavoji i temperatura koja svakim kilometrom kao da pada za stupanj. Cesta je iznenađenje. Asfalt kakvog rijetko i kod nas vidimo. Desetak kilometara od vrha stajemo na policijskom kontrolnom punktu ispuniti papire i asfalt prestaje. Makadam i pijesak. Ali u poprilično dobrom stanju. Pred sam Khardung la počinje propadavati snijeg. U transu smo. I napokon smo gore. Vidim sa slika poznatu žutu ploču - to je to 5400 metara. 
Dok dižem motor na nogare skužim da upada u pijesak. Mučim se skoro minutu , teži je bar četiri puta nego inače. Od "silne" borbe sam se uspuhao kao da sam trčao 5x 100 metara sa par sekundi odmora. Vadim fotić , okidam koju. Skužim Igora blijedog u licu kako izlazi iza jedne stijene i pitam ga jel ok ? Klima glavom i sjeda. Njega je, naime, uhvatila velika nužda i po obavljanju iste nije mogao ustati iz čučnja. 

Šok i nevjerica - na ovom vrhu živi čovjek koji putnicima namirnicima kuha čaj. Kupujem tri najskuplja crna čaja koja sam ikada kupio u Indiji ( 9 kn sva tri ) , brzo ih ispijamo jer je preporuka ne zadržavati se duže od 20-25 minuta ovdje. 
Silazak nam traje puno duže jer sa ove strane nema asfalta. Postaje jako vruće, skidam jaknu i oblačim laganu vjetrovku. Prolazimo još jedan policijski checkpoint i hvatamo asfalt. Prema Nubri..

Stiže me umor od nespavanja i glad. Čini mi se da se vozimo dugo, predugo. Postajem nervozan i odvrćem gas. U zavoju shvatim da nije pametno jer sam nasred ceste skoro naletio na visoki zapuh pijeska. Jako surova priroda. 
Prometa skoro nema, samo vojni kamioni. Blizu smo pakistanske granice. Stižemo do Hundera, zadnjeg mjesta do kojeg obično turisti idu. Užasno je vruće pa skidam sa sebe i čizme i oblačim motorističku obuću za pravog muža - crocsice .
Napokon  obrok i hladna voda u restoranu uz cestu veličine 2,5 x 5 metara. Povrće, riža, dal i naan - izuzetno ukusne lepinje. 
Pljuga, dve i ok sam. Krećemo prema Turtuku, pijesak se opet počinje pretvarati u kamen, ponegdje u neobično velike oblutke tako da mi se čini da vozim kroz predimenzionirani šljunak. Pratimo rijeku, prelazimo par pontonskih mostova, nekoliko policijskih punktova gdje pokazujemo dozvole za ulaz koje smo izvadili u Lehu. 
Uz usku cestu često nailazimo na znakove upozorenja da smo pod neprijateljskom prismotrom. Ne doživljavam to negodno, uživam u krajoliku i maštam kako i Pakistan mora biti krasan. Jednom će doći na red...

Zavoj po zavoj, takt po takt stižemo napokon u Turtuk.


http://vimeo.com/104560707